Dragi i poštovani gospodine Plečnik,
Ugledao sam Kuću. Neopisiv je dojam ove plemenite, jednostavne, a ipak tajnovite tvrđave bogova, moderne nastanjive Walhalle, usred tisuća papirnatih najamnih kuća. Djelovala je na mene poput nekog tragičnog, grandioznog spjeva. Tako nevjerojatnom snagom prekida i uništava sve konvencije; moćnim, teškim tonovima najavljuje novi red svijeta. Kultura pruža ruke prirodi. To je moja sanjana kuća. Ona je ispunjenje svih mojih snova o arhitekturi. U ovoj kući trebali bi stanovati: Beethoven, Richard Wagner, Schubert, Ibsen, Maeterlinck, Ionas Lie, Grieg, Čajkovski, Maksim Gorki...
Pismo Petera Altenberga Plečniku, pisano u Caféu Zentral u Beču 1905. godine
Pismo bečkog poete Petera Altenberga (onog istog koji je upoznao Zlatka Neumanna s Adolfom Loosom) euforični je izraz divljenja, tim značajniji što je on bio vrlo bliski Loosov prijatelj pa smijemo pomisliti da je i Loos bio sklon tom tada najnovijem bečkom ostvarenju mladog slovenskog arhitekta. Međutim, bilo je i negativnih reakcija kritičara koji nisu mogli razumjeti odstupanje od klasičnog reda, kao ni neobičnost i tajnovitost blistavog granitnog zdanja u neposrednoj blizini srca grada – katedrale sv. Stjepana. Čak se u satiričkom časopisu Kikiriki od travnja 1905. pojavila prezriva karikatura pod naslovom Najviša kestenjara u Beču.